(Čazma, 10.06.1903.- Pakrac, 1984.)
rođen je u obitelji austro-ugarskog časnika Matije Antolovića i žene mu Ane Bradić. Osnovnu školu i realnu gimnaziju pohađao je u Karlovcu (od 1907.-1920.) gdje mu je u to vrijeme službovao otac. No, poslije majčine smrti i očeva premještaja, školovanje nastavlja u Varaždinu i to od 1921. g.. pa sve do završetka 7. razreda (realne) gimnazije. Nakon što je 1924. g. u Beogradu završio i Vojnu akademiju, započinje aktivnu vojnu službu – najprije u pješadiji (01.10.1924.-31.07.1926.), potom u jugoslavenskoj Kraljevskoj mornarici (01.08.1926.-17.04.1941.) te, konačno, u mornarici NDH (01.05.1941.- 08.05.1945.). Početkom svoga vojnog staža bio je član posade ratnog broda Sitnica i u to vrijeme nekoliko mjeseci proveo u Francuskoj na izgradnji i preuzimanju dviju podmornica (Hrabri i Smjeli), dok tijekom Drugog svjetskog rata službuje u Divuljama – sve do 1944. g., kada je upućen u Willhemshafen (u Njemačku) na prehrambeno-odjevni tečaj za mornaričke intedantske časnike. Na samom se kraju rata zatekao u Zagrebu te predao Komandi Jugoslavneske mornarice (11.05.1945.) i na kratko postao ratnim zarobljenikom logora u Bjelovaru. Međutim, vrlo je brzo oslobođen zahvaljujući intervenciji svoje polubraće (iz očeva drugog braka) iz Čazme, a posredstvom supruge samog upravitelja bjelovarskog logora i šefa UDB-e, Pere Anušića. No, za vrijeme Antunove kratke internacije, njegova je obitelj - supruga Milka (Domitrović) s dvije kćeri – morala u kratkom roku napustiti stan u Zagrebu i preseliti se u mjesto prethodnog prebivališta. Zbog toga se obitelj privremeno razdvojila – tako da je majka otišla rodbini u Čazmu, mlađa kći Radojka (1937.) prijateljima u Dabce, dok je starija Vanda (1929.) ostala kod prijatelja u Zagrebu kako bi (kao odlična učenica VII. Ženske realne gimnazije) mogla završiti školovanje. Pritom je njihov stan, stjecajem sretnih okolnosti, bio dodijeljen daljnjem rođaku iz redova partizanskih časnika - koji je sačuvao na okupu cjelokupnu obiteljsku pokretnu i nepokretnu imovinu. Budući da je Antun Antolović kao olakotnu okolnost imao svjedočanstva kako tijekom vojne službe u Kraljevini Jugoslaviji, kao i u NDH, nije bio aktivno uključen u bilo kakvu političku stranku ili pokret, pa čak nije osobno niti sudjelovao u borbenim aktivnostima, omogućeno mu je da nakon izlaska iz logora postupno započne novu profesionalnu karijeru, ovoga puta u ekonomskoj struci: najprije je radio kao knjigovođa u Glavnaprod-u Daruvar, no ubrzo je premješten u središnjicu istog poduzeća u Zagreb na dužnost glavnog direktora za promet mješovitom robom. Nakon toga radi kao revizor – prvotno u Ministarstvu trgovine i opskrbe, potom u Ugostiteljskoj Komori NRH – a na kraju postaje savjetnikom u Privrednoj komori NRH gdje je i umirovljen 1963. g. Umro je 20 godina nakon umirovljenja (1984.) od moždanog udara u bolnici u Pakracu. Osobnu arhivu svoga oca (u opsegu od 40 predmeta) Hrvatskom povijesnom muzeju je darovala Vanda (Antolović) Lovrečić (20.06./10.07.) 2008. g.